U Srpskoj proteklih sedmica... ništa ozbiljno

Dizajn: Armin Zimić

U proteklim sedmicama, Bosna i Hercegovina svjedoči još jednom izdanju svoje omiljene sapunice – „Ustavna kriza: Povratak Dodika“. Ova drama, koja traje već trideset godina, donosi nove zaplete, ali uvijek sa starim likovima. Dok su građani navikli na političku nestabilnost i permanentno stanje „katastrofe na pomolu“, posljednja dešavanja dostigla su novi nivo haosa. Glavni protagonist? Naravno, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, koji je, kao i uvijek, spreman da podigne uloge i unese dodatni haos u ionako napetu situaciju.

Kulminacija ovog haosa desila se kada je visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, Kristijan Šmit, odlučio da igra glavnu ulogu i izmijeni državni krivični zakon, uvodeći kazne za one koji se prave da njegov autoritet ne postoji. Ovaj potez je bio direktan odgovor na političku kreativnost vlasti Republike Srpske, koje su usvojile zakone s ciljem da se zvanično prave da Visoki predstavnik i Ustavni sud Bosne i Hercegovine ne postoje – strategija „ako ne gledam problem, problem ne postoji“.

Naravno, Dodik je odlučio da sve podigne na viši nivo. Kada je osuđen na godinu dana zatvora, nije se povukao u ćošak da razmisli o svojim potezima – umjesto toga, okupio je hiljade pristalica ispred Narodne skupštine Republike Srpske i održao govor u stilu „Ovo je kraj za mene, ali i za sve nas!“ Ubrzo su se širom Republike Srpske pojavili billboardi s natpisima „Predsjednik Dodik – Jedan u ime svih“ i „Milorad Dodik: Sudili su meni jer nisu mogli milion Srba dovesti u sudnicu“. Očigledno, marketinški tim nije gubio vrijeme, dodatno učvršćujući narativ kolektivne viktimizacije.

Ali nije tu stao. Dok su građani još uvijek pokušavali shvatiti da li je ovo politički teatar ili neka nova vrsta stand-up komedije, Dodik i njegova ekipa su usvojili niz zakona po hitnom postupku. To znači da se o njima nije raspravljalo na dva stepena (nacrt i prijedlog) – jer, znate, demokratski procesi su precijenjeni. Novi zakoni omogućavaju entitetskim vlastima da ignorišu institucije Bosne i Hercegovine, a u najavi je i uspostavljanje i paralelne obavještajne službe, jer valjda jedna nije bila dovoljna za sve teorije zavjere.

Najkontroverzniji zakon zabranjuje Sudu Bosne i Hercegovine, Tužilaštvu i SIPA-i da djeluju u Republici Srpskoj. Razlog? Kažu da ih Dejtonski sporazum, odnosno njegov Aneks IV – Ustav Bosne i Hercegovine, nije izričito spomenuo. Ipak, zanimljivo je da Uprava za indirektno oporezivanje, koja također nije pomenuta u Ustavu, nije dirana – jer, realno, neko mora upravljati finansijama.

I dok se pravni eksperti (barem jedan njihov dio) drže za glavu, a međunarodna zajednica pokušava shvatiti kako reagovati bez ponavljanja već poznatih floskula, najdramatičniji potez tek dolazi – nacrt novog Ustava Republike Srpske. Promjena Ustava sama po sebi nije problematična (stari je već preživio 140 amandmana, skoro kao neka balkanska verzija Windows-a), ali problem je način na koji se to radi – brzo, bez rasprave i u atmosferi „svi znamo šta će se desiti, ali se pravimo da ne znamo“.

Novi Ustav Republike Srpske proglašava entitet suverenim, daje mu pravo da ignoriše državne zakone i sklapa međunarodne sporazume – ukratko, prepisan scenario za secesiju (Sjeverni Kipar!). Također predviđa i mogućnost ponovnog formiranja Vojske Republike Srpske, jer izgleda da neko misli da je dobra ideja vratiti se u devedesete.

Ako se novi Ustav usvoji, reakcije će biti predvidljive – Ustavni sud Bosne i Hercegovine će ga proglasiti neustavnim, visoki predstavnik će se (vjerovatno uz dramatičan govor) pozvati na svoja ovlaštenja, a međunarodna zajednica će „oštro osuditi“ dešavanja i izzraziti svoju zabrinutost, dok Dodik nastavlja po planu.

A da situacija bude još zabavnija, Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, Radovan Višković, premijer, i sam Dodik, sada su osumnjičeni za napad na ustavni poredak. U međuvremenu, Dodik traži podršku širom svijeta – od Rusije i Mađarske, pa sve do Izraela i nove američke administracije, jer, znate, nikad ne znate ko bi mogao biti zainteresovan za balkansku avanturu.

Zaključak? Ako međunarodna zajednica ne djeluje odlučno, Bosna i Hercegovina bi mogla skliznuti u još veći haos, a Republika Srpska će nastaviti sa svojim „institucionalnim eksperimentima“. U međuvremenu, građanima ostaje da prate nove epizode ovog političkog trilera, nadajući se da će se bar u nekoj od njih pojaviti sretan kraj.